Znam
Prema meni je sjeo sudija.
Između nas se je zrak ispunio dahom oluje koja nas zateče na otvorenom polju i kojoj se ne može uteći.
On je bio veći nego što je od neba do zemlje, njegova je snaga bila nad svaku snagu, između palca i kažiprsta držao je sunce kao sitnu svjetlu stvar, a u očima njegovim koje su bile dublje od oceana i veće od nebesa nisam vidio svoj lik, nego samo jedno beskrajno polje modre, neumoljive istine.
Šta mi je koristilo što sam krio podlu riječ i sitnu misao ili hranio grijeh u duši kao živu ranu? Sad sam tu sjedio, malen i zbunjen treptao očima, a duša mi je umirala pod lavinama odgovornosti koju na nas nalaže svaka riječ i svaki čin.
I tada kad se smirih do zemlje, želeći da se sakrijem i iščeznem pred licem svemoćne istine koja kažnjava, tada mi ispuni dušu nepoznati sjaj i pouzdanje i ja se – malen i go čovjek – uspravih i rekoh, nadahnut smjelošću onih koji se bore za svoj život:
- Znam! Znam! Znam!
Znam da Bog na nas šalje strahote kad mu se sažali nad dušom našom i kad odluči da je izbavi.
(Ivo Andrić)
