10.10.2009

10.10.2009

BRAK I OBITELJ

 

Zašto upravo ova tematika?

 

S obzirom da se u svakom društvu i državi obitelj smatra najvažnijom ćelijom ljudskog društva važno je posvetiti joj pozornost.

Brak i obitelj su mjesto odakle većina od nas potječe (sa izuzetkom onih koji su rođeni izvan obitelji). Za svako ljudsko biće koje je rođeno u zdravoj obitelji, ona za njega predstavlja najljepše mjesto na ovome svijetu.

Na žalost, bak i obitelj su u odnosu na stoljetne moralne i etičke vrijednosti danas zapali u krizu. Ponekad nam se čini da su brak i obitelj toliko ugroženi da se pitamo koliko će još dugo postojati.

Donja statistika, preuzeta od zvanične njemačke državne službe za statistiku, najbolji je pokazatelj toga gdje se danas nalazi brak i obitelj. Prema zvaničnim podacima, u Njemačkoj je stopa razvoda 56%.

 

  

 

 

       Neki čimbenici koji danas destabiliziraju brak i obitelj:

 

  • § Prezaposlenost oba bračna druga - roditelja.
  • § Nedostatak vremena za komunikaciju između bračnih drugova i roditelja i djece.
  • § TV sa svim svojim ponudama često u mnogim domovima i brakovima otuđuje bračne drugove kao i roditelje i djecu. (Zajedno pred ekranom ali ne zajedno jedno s drugim)
  • § Društvo je u krizi, u raskolu između dva usmjerenja: u nas se polako gubi jedno usmjerenje - patrijarhalni odgoj i kršćanski moral, a zamjenjuje ga (novi trend) drugo usmjerenje - liberalni raspušteni egocentrizam, što dovodi do moralne krize, raspada obitelji i nestajanja skladnih obiteljskih odnosa koji su temelj odgoju i pravilnom razvoju djeteta.
  • § Ambiciozna trka za novcem kako bi se imalo što više, što prije, ili pak nezaposlenost i manjkavi prihodi u mnogome doprinose slabljenju obiteljskih veza.

Osim spomenutih čimbenika, svakako da postoje i mnogi drugi.

 

Obitelj, iako najmanja društvena jedinica, veoma je složena pojava, koja objedinjuje različite aspekte ljudskog života. Pojam obitelj različito je definiran u različitim povijesnim periodima i sredinama. Osim toga, svaki pojedinac doživljava obitelj na osobni način, ovisno od toga u kakvoj je obitelji odrastao.

Razmatrajući pitanje obitelji možemo govoriti o tradicionalnom tj. patrijarhalnom i suvremenom obliku obitelji.

U tradicionalnom obliku obitelji (koji je sve rjeđi) postoji odnos obostrane brige i odgovornosti roditelja prema djeci i djece prema roditeljima. Tu se posvećuje više vremena jedno drugome, tu se suosjeća jedno s drugim, iskazuje poštivanje jedno prema drugome. Uloge roditelja i djece su jasno definirane; briga za odgoj nije prepuštena samo dječjim vrtićima i učiteljima, nego roditelji sebe smatraju glavnim nosiocima odgovornosti u odgoju i TV nema prednost u odnosu na potrebe članova obitelji. Sve je u obitelji podređeno zadovoljavanju svakog njenog člana.

Suvremenu obitelj karakterizira dinamika današnjice i sve je više zatvara u četiri zida u samoću i izoliranost od svih socijalnih zbivanja. Potpuno iznureni na svojim radnim mjestima jedva čekamo da se raskomotimo u svoje fotelje, bezvoljno zurimo u televiziju gledajući burna događanja u svijetu, koja se, eto, ne događaju tu u našoj blizini. Djeca su opskrbljena svim i svačim, reklo bi se ni u čemu ne oskudijevaju. Imaju sve, osim roditeljske topline i stvarne blizine. Sve, osim istinske roditeljske brige i ljubavi.

Kada mislimo da smo jedno drugome tako blizu tada smo jedno drugome najudaljeniji. To se očituje onda kada jedni druge konkretnije trebamo. Kada se jedni na druge trebamo osloniti, osloniti se na međusobno povjerenje. Kada trebamo u konkretnoj situaciji ispuniti svoje obiteljske obaveze.

Misleći na svoj tako nužni odmor uvlačimo se u sebe kao puž u svoju čahuru ne mareći za ono važno što se događa oko nas. Mislimo samo na ono što se nama čini bitnim i važnijim. Ono što nam djeca govore mi ne shvaćamo onako kako to ona misle nego prihvaćamo onako kako si sami (subjektivno) protumačimo, što obično nije spojivo s onim što su djeca htjela kazati...

Površni odnos roditelja prema djetetu stvara krivu sliku o samom djetetu. Kada se dijete povuče u sebe mislimo da ono neće s nama razgovarati da je opet nezadovoljno i nezasitno u svojim „prohtjevima".

Pitajte kada ste se zadnji puta zadivili dječijem crtežu, ručnom radu načinjenom u školskoj radionici, lijepo napisanoj i uredno urađenoj zadaći, krasno otpjevanoj pjesmici. Kada ste zadnji puta pomno poslušali što vam dijete govori o onome što se tog dana događalo u školi. Djeca isto kao i odrasli imaju svoje potrebe i želje, osjećaju kao i mi odrasli. Zato je važno voditi računa i o onome što se za odrasle i ne čini tako bitnim.