Uzajamno razumijevanje u braku
Tri važna područja bračnih odnosa su riječi, osjećaji i stavovi. Njihova kvaliteta ovisi o uzajamnom slušanju izgovorenih riječi, suosjećanju s pokazanim i prikrivenim osjećajima i uzajamnom razumijevanju njihovih stavova.
Sjećam se mnogih bračnih parova s problemima međusobnog slušanja. »On me jednostavno ne čuje... Uzalud mu govorim« - govorila je supruga. »Ne mogu kraj nje doći do riječi... Govori samo svoje i traži da slušam njezine gluposti« - tuži se suprug. Međusobno zainteresirano slušanje je osnovo sredstvo održavanja bračnih odnosa. U našim se brakovima često malo govori a još manje sluša. Prevladavaju monolozi a ne dijalozi. Svaki svoje govori, svoje misli i drugoga ne sluša. Brak se pretvara u dva tunela kojima jure automobili, a među kojima nema prijelaza na jednu ili drugu stranu. Paralelno se voze i nikada ne sastaju.
Brak ne živi samo od izgovorenih i saslušanih riječi. U njemu važno mjesto zauzimaju osjećaji i jednoga i drugoga bračnog partnera. Oni su često zanemareni ili svedeni samo na područje roditeljstva. Jedna mi je žena govorila: »Moj muž ne shvaća da meni ne treba samo njegova potencija nego i njegovi osjećaji. Koji put bih mu bila zahvalna kada bi me samo nježno zagrlio...« Jedan suprug mi opet kaže: »Kako da budem s njom nježan kad pogledam njeno smrknuto lice i neprekidno predbacivanje zbog nevažnih sitnica...« U tim brakovima manjka iskreno suosjećanje, izmjenjivanje ne samo riječi nego i emocija.
U braku smo i sa svojim stavovima, koji se ne moraju uvijek slagati. Izgovorene riječi treba slušati, prisutne osjećaje suosjećati a stavove razumjeti. Ne smijemo nasilno htjeti mijenjati stavove bračnog partnera. Treba tražiti minimum sporazumijevanja do kojega se dolazi međusobnim slušanjem i suosjećanjem. Ne moramo uvijek imati isti stav, ali moramo i jedan i drugi uvažavati čak i ono s čime se ne slažemo, što ne znači da to i prihvaćamo.
Međusobno neslušanje, nesuosjećanje i nerazumijevanje u braku vode direktno do rastave ili mrtvog braka. Bez ta tri osnovna načina održavanja dugoga bračnog odnosa, on odumire i pretvara se u »bračni neodnos« ili vodi prema rastavi s pokušajem novoga braka, koji u mnogim slučajevima samo reprizira raniji.
Vratimo u naše brakove ne samo spolnost nego i međusobno slušanje, suosjećanje i razumijevanje! Pažljivo saslušani, s osjećajima prihvaćeni i dobronamjerno shvaćeni lakše, bolje i duže, a često i doživotno možemo uživati blagodati bračnoga života. Nažalost, naši brakovi su često neiskorišteni kapital koji ne zapažamo pa i ne koristimo. O nama ovisi što ćemo s njim učiniti i kako »dokapitalizirati« sa slušanjem suosjećanjem i razumijevanjem.
Bračni optimizam
Poznato je objašnjavanje optimizma i pesimizma s napola napunjenom čašom. Pesimist vidi samo praznu polovicu, a optimist napunjenu. Prvi vidi ono što manjka, a drugi ono što je prisutno. Prvi plače nad onim što nema, a drugi se raduje onome što ima. Prvi je nesretan, a drugi sretan. Prvi je nezadovoljan, a drugi zadovoljan. Prvi se smiješi, a drugi plače. U većini stručnih pa i popularnih tekstova preporučuje se da budemo optimisti a ne pesimisti. I jedno i drugo smatram nerealnim. Život je kombinacija prazne i pune polovine čaše. Ne treba zatvarati oči pred praznom polovicom a niti buljiti samo u punu polovicu. Realni i proaktivni optimist se raduje punoj polovini i intenzivno radi na smanjivanju prazne. To važi i za brakove. „Nekada sam mislio, i o tome pisao, da je brak ili sretan ili nesretan. Danas znam, i moje psihoterapijsko iskustvo me na to natjeralo, da je brak i sretan i nesretan.“ Piše jedan eminentni stručnjak za brak.
Realni bračni optimizam znači prihvaćanje i sreće i nesreće, i uživanja i patnje, i zadovoljstva i razočaranja, i ugodnog i neugodnog, i uspjeha i neuspjeha, i očekivanog i neočekivanog, i zdravog i bolesnog, i bezbolnog i bolnog. Nerealan je bajkoviti pristup bračnoj problematici, koji često slušamo i čitamo pa počinjemo čak i vjerovati da je sreća i samo sreća ostvariva u svakom braku.
Proaktivni bračni optimizam je aktivno reagiranje na nesreću i razočaranja u braku uz uvjerenje da su bračni partneri u stanju u njima prepoznati šanse za polagano punjenje prazne polovice svoje »bračne čaše«. To je aktivni stav prema problemima i nezadovoljstvima u braku. To je sposobnost bračnih partnera da jasno i otvoreno razgovaraju o svojim neispunjenim potrebama i željama, zahtjevima i očekivanjima, priželjkivanjima i u sebi potisnutim maštanjima. To je obostrano aktivan bračni dijalog o sebi i svom braku. To je živ i aktivan brak, koji održavaju i na njemu rade oba bračna partnera.
Realni i proaktivni optimist zna u svakodnevnom bračnom životu uživati u sreći i postupati s nesrećom, radovati se onome što ima i raditi na postizavanju onoga što još nema, veseliti se uspjehu, ali prihvatiti i neuspjeh. Ne prepušta se događajima u braku niti u braku vidi sudbinu prema kojoj je nemoćan nego zauzima aktivan stav i traži alternativna rješenja.
Brak sam po sebi nije ni dobar ni loš. On je ono što ćemo iz njega napraviti. Nitko nam ga ne poklanja. Mnogo ovisi o nama, kako ćemo se u njemu osjećati i hoćemo li u njemu biti sretni i kako ćemo postupati s nesrećom. Sreća i nesreća su dva pola bračne stvarnosti koju treba čitavu prihvatiti i iz nje učiniti za nas najbolje. U braku se ne trebamo grčevito boriti protiv nesreće nego za što kvalitetniju sreću!
